Sjecam se, kao dijete, cekanja na druge da ucine taj prvi korak...cekanja da mi neko pokloni paznju, cekanja da mi drugi ljudi pokazu ljubav ili prijateljstvo. Bila sam suvise "stidljiva" da ucinim prvi korak.

Sjecam se, kao dijete, cekanja na druge da ucine taj prvi korak...cekanja da mi neko pokloni paznju, cekanja da mi drugi ljudi pokazu ljubav ili prijateljstvo. Bila sam suvise "stidljiva" da ucinim prvi korak.

Bila sam preplasena da cu biti odbijena. I tako sam izgradila licnost koja je bukvalno emitovala "Ja ne trebam ni vas ni nikoga. Ja sam dovoljna sama sebi."

Ovakav stav je vladao skoro cijelim mojim djetinjstvom. Moja majka mi je jednom prilikom rekla da moje prve rijeci nisu bile "mama" ili "tata", nego su bile "Ja mogu to uciniti!". Sada shvatam da je ova izjava bio moj nacin da kazem "Ja vas ne trebam, meni ne treba niko!". To je bila moja odbrana protiv osjecanja da nisam zeljena niti potrebna. Tako, umjesto da budem iskrena o mojoj potrebi da primim paznju i ljubav, ja sam izgradila zid koji je govorio " U redu je ako me ne zelite ili vam nisam potrebna....Ja cu vam pokazati! Ja isto tako ne trebam vas, Ja mogu sve uciniti sama".

To se kasnije prenijelo na moj zivot kao odrasla osoba, gdje sam ja pokazivala (ili mislila da pokazujem) kako ja ne trebam druge ljude. Mogla sam sve da ucinim sama. Ali, otkrila sam da zivjeti iza staklenog zida nije lako i da se mozemo osjecati veoma usamljenim. Svo vrijeme gledamo ostale ljude tamo izvan naseg zida ali u isto vrijeme mi ostajemo izdvojeni od njih. Oni nas takodjer vide, ali smatraju da je tesko da sa nama uspostave vezu.

Moje ubjedjenje je bilo da niko nema vremena za mene. Sta sam ja onda pronalazila sa druge starne mog vlastitog zida? Ili ljude koji nisu imali vremena za mene ( bas kao sto sam ja i ocekivala) ili ljude koji su opet mislili da ja nemam vremena za njih i iz tog su me razloga ostavljali na miru.

Mozda i vi zivite iza zida ili ograde koju ste sami izgradili. Vas se zid mozda zove " Ja nisam dovoljno dobar/dobra, ostavite me na miru" ili " Niko me ne razumije, niko me ne voli, tako da je bolje da i ne pokusavate" ili ste izgradili vas zid koristeci neke druge samo-porazavajuce stavove. Ovi stakleni zidovi na neki nacin pojacavaju negativnost. Gledajuci sa vase strane citav svijet izgleda kao jedno uzasno mjesto. Ali ne zaboravite, sve sto vidite kroz vase zidove je samo odraz onoga , one slike sto sami projektirate i saljete drugima o sebi. Ako je vas zid "Ja nisam dovoljno dobar/dobra", mozda ono sto ostali ljudi vide iza tog vaseg zida je jedna osoba koja izgleda povuceno, rezervisano i ne bas prijateljski raspolozena. Kao posljedica toga, oni ce vas izbjegavati jer vi ne izgledate kao neko ko je spreman da susretne nove ljude i sklopi nova prijateljstva.

Postoji li nacin da popravimo ovu prilicno neugodnu situaciju ? Da. Mozemo poceti tako da "spustimo" nase odrambene mehanizme, i da postanemo ranjivi tako sto cemo dozvoliti sebi da imamo povjerenje i vjerujemo drugim ljudima kao i samima sebi. Pocnite sa ovom afirmacijom " Ja sam sada otvoren/a da primim i dam ljubav. Osjecam ljubav u sebi i oko sebe". Ponavljajte samima sebi, isto kao sto bi neko ponavljao mantru "Bezbjedno je da dam i da primam ljubav", " U redu je da trazim ono sto ja zelim" i " Sasvim je u redu da pokazujem svoja osjecanja iako ne znam kakav ce biti odgovor ili reakcija ostalih".

Ovo otvaranje "cahure" je jedan trajni proces. Ja licno sam otkrila, da je za mene veoma vazno da ostanem koncentrirana na moje srce, da osjecam kako se moje srce siri i otvara prema ljudima koji me okruzuju. Strah "da ce me neko smatrati budalom" se jos uvijek povremeno javlja, ali, ja sam svjesna da jedino ako ja "riskiram" i ja pokazujem svoja osjecanja , da ce jedino tada ostali ljudi da se osjecaju dovoljno bezbjedno da i oni otvore svoja srca i da ih pokazu meni.

Kada je dvoje ljudi zatvoreno iza svojih vlastitih zidova i odbrana, neko mora da nacini taj prvi korak i da se pomakne od svog zida i svoje odbrane tako da bi mogli da imamo komunikaciju i iskrenost.

Posto ja ne mogu da trazim od drugih ono sto ne trazim od same sebe, ja evo sada cinim taj prvi korak i napustam zidove svojih strahova. Hocete li mi se pridruziti, tako da zajedno mozemo da imamo zabavu i da slavimo zivot?

Pozivam vas da napustite svoje odbrane i da postanete , iznova, ranjivi bas kao novorodjeno dijete. Zajedno, mi to mozemo uciniti! Ne cekajte na druge ljude da nacine prvi korak.....Oni mozda cekaju da to ucinite vi!

Napisala Marie T. Russell
Prevela Emina Niksic

Prevedeno iz "Being Vulnerable"
sa web stranice www.innerself.com


Preporucena knjiga (English):

Radical Honesty: How to Transform your Life by Telling the Truth
by Brad Blanton, Ph.D.

Info/Order this book.


russell_bio_bosnian